More i druge gadosti....

I konačno, po ustaljenom milenijskom rasporedu smjene godišnjih doba, ni krivo ni dužno, sunce se popelo na vrh neba i opalilo po nama uv i infra zracima od kojih se dobija lijepa boja i ružni rak kože. Al ne mari. Ljeto nam se vratilo. Izvučeni iz naslaga snijega i rasterećeni teških komada odjeće koji su skrivali mladost, oble grudi i duge noge neoprobanih ili već i odavno izgustiranih osoba ženskog pola, a u mom slučaju zavidne naslage nepokretnosti, godina i velikih količina uništene hrane pune holesterola i masnoća, stidljivo se krećemo ulicom dok krajičkom oka posmatramo naš odraz u izlogu. Ajoj al sam se udebljala ili udebljao. Mora se malo do teretane (ali ne pješke), ili bar na kakvu dijetu.  Hitno se prestaje sa kvalitetnom zimskom prehranom i prelazi na salate a povrće, čak i ono na koje nam se povraćalo, postaje centralni obrok naših trpeza. Ljeto došlo a sumiranje rezultata zarobljeništva u kućama i stanovima i kretanja na potezu wc-frižider-ležaj dovelo me je do porazne konstatacije da sam se ’’baš sjeb’o prošle zime’’. Kao da pretprošle nisam. Ni one prije nje. No šta je tu je. Ljeto došlo, more se primaklo (naravno, ne fizički) a novčanik nikad tanji. Djeca bi na more, žena bi na more, ja bih najradije u pičku materinu a ni za to nemam dovoljno para. No, kako to obično biva, siromašni ali osjećajni pater familias pronaći će rješenje i i kod obližnje agencije, na milion jednakih mjesečnih rata, rezervisati kakvu ubogu selendru na crnogorskom primorju i otisnuti se, naoružan svakakvim ljetnim rekvizitima, do toplog plavog Jadrana. Razdragani i razgolićeni članovi porodice već nakon pređenih dvadesetak kilometar počeće sa pitanjima ’’je l smo blizu’’ i ’’koliko još’’ ne mareći za odavno razoren nervni sistem vozača i ne razmišljajući da i najmanja sitnica a kamoli njihovo konstantno dosađivanje, može dovesti do gubitka koncentracije i parkiranja automobila u neku od usputnih stijena ili ili kakvo oveće drvo. Ipak, prezaduženi i kreditima shrvani pater familias će krajnjim naporima dovesti svoju porodicu do odredišta i udobno ih smjestiti u nešto za šta će oni jednoglasno reći ’’jesi li mogao naći šta gore’’ ali otac porodice, premoren od puta i gunđanja, prečuće pomenutu repliku i onesvjestiti se na najbližem krevetu raskošne četvorokrevetne sobe. Presretni kupači će, potom, deset dana (jer toliko traje to mučenje) urlati po plaži, kupati se sve dok im se koža ne smežura, polizati godišnje zalihe sladoleda osrednje poslastičarne i popiti dnevnu proizvodnju coca cole. Žena, ta centralna figura svake porodice, oficir bez ruže čija je komanda izvršna a izbjegavanje izvršavanja pomenute kažnjava se skoro smrću, nezadovoljno će gunđati na nedostatak magnezija, kalcijuma, mira i tišine. Preslana voda, prejako sunce, previše ljudi, premalo mira.....sve u svemu previše sranja. Pater familias, vučni konj, jebena stranka, radnik, rob, vozač i nosač, finansijer, stražar i šta sve ne, sjediće u nekoj baštici na plaži ispod čijeg suncobrana termometri odavno ne mjere temperaturu, i oko točenom pivom zalijevati rane na duši. Na sve strane rascvjetale i raspupale tinejdžerke i poneka dobro očuvana polovnjača, podsjećaće ga kakvog je skota oženio i sa kakvom kobrom naočarkom treba dogurati do kraja života. Razočaran u sve i svašta a najviše u sebe, redovno će, na dnevnoj bazi, obračunavati potrošeno i uvijek se iznova zgražavati cijenama, ostatkom para i bezobrazloukom členova njegove porodice. Rješenje troškova biće u smanjivanju količine ispijenih piva dok se na sladoledu i sokovima neće štedjeti. Logično. Povremeno će biti pozvan da ’’gospođi namaže leđa’’ ne toliko radi leđa koliko da se zna da je zauzet, zauzdan i zarobljen i da se obilježi kao mužjak u vlasništvu dotične persone. Razgaćene, polugole i gole djevojke će, pred očima javnosti i njegovim vlastitim, skakati u more, prevratiti se, praćakati i vrištati u zanosu igre a on, ni kriv ni dužan, niti će smjeti da gleda niti će moći da žmuri. To neviđeno psihičko maltretiranje prošao je i svih prethodnih godina i ko zna koliko ga još nesretnih ljetovanja očekuje u službi njenog veličanstva ’’majke njegove djece’’.desetog dana, svi osim vozača, izgorjeli i preplanuli, sa mirisom jogurta na koži, posjedaće u automobil i krenuti put kuće. Usput će prepričavati događaje i doživljaje, šta se kome i kad desilo, ko je gdje bio i šta vidio i vozač će tek tada da shvati da nisu bili zajedno. Ma nisu bili ni na istom moru jer on prvi put čuje za pomenuta mjesta i događaje, prvi put čuje u šta je trošen njegov krvavo zarađen novac i ko je kako i do koje mjere uživao. On bio tu a pojma nema. I tek tada, kad svoj automobil, svog najdražeg kućnog ljubimca uveze u klimu primjerenu čovjeku i građaninu brdsko-planinskih korijena a hlad drveća počne sve češće da pokriva magistralu, shvatiće da nisu bili zajedno. Da su oni bili na moru a on tamo gdje mu je i mjesto. U PM.................