Koja bi budala, osim mene, naravno, sjedila u nedjelju ujutro i pisala gluposti. Ne znam nijednu. I da znam ne bih rekao ko je nego bih i dalje sebično za sebe čuvao mjesto broj jedan. Jedan je ključni broj. Od jedan se broji. Jedan je život, jedna je žena (ovo je da se zadovolji forma), jednom se umire i sl. Jedan, kad iza njega staviš tačku, postaje PRVI. Svi se bore da budu prvi. U bilo čemu. Niko se ne bori da bude drugi. Hoću da sam prvi u tenisu, skijanju, formuli 1, na bilo kojem takmičenju jer prvi dobija zlato. Osim u ljubavi. Tu prvi dobije zaslužno mjesto u srcu ’’iskorištene i uplakane (jer sve one budu ostavljene) djevojke’’ koja ti je dala ’’cijelu sebe a ti tako’’. Poslije će ona još mnogo puta davati cijelu sebe al račun se ispostavlja uvijek onom prvom. Prvi i jedini. JEDAN. Svi ostali su drugi. ’’Koliko si ih imala prije mene?’’ upitaće glupi muškarac kada vidi da je kapija na izvoru strasti otvorena a put dobro utaban za putnika namjernika. ’’Samo jedan bio je.... ti si mi drugi (ti i još 137 drugih)’’. Jer samo je jedan prvi. Svi ostali su drugi, nebitni, marginalni..... JEDAN - to je taj čarobni broj. Jedno je sunce, jedan je život, jedna je smrt, ja sam jedan u majke. I jedan je Miloš Obilić. E Obiliću, konju jedan. Vidi, jadan ne bio, šta si uradio. Dopustio si da te budale opanjkaju kod cara Lazara i, da bi pokazao da nisi to što kažu, odeš lijepo i pogineš. Koja korist što si ubio Murata (danas bi te proglasiloi atentatorom i, uz još pokoju optužnicu, završio bi u Gvantanamu, oduzeli bi ti imovinu i pravo glasa a familiju rasuli po svijetu ko lipa sjeme. Umro ti, umro Lazar. Vuk odjahao i kurčio se poslije po Srbiji, mislim po pašaluku. Da si bio pametan.... E da si bio pametan!!!!!! Otišao bi negdje u inostranstvo (naravno ne u Ameriku jer u vrijeme kosovkskog boja taj kontinent nije ni postojao) nego negdje bliže. Prag npr. Pariz. London. Odatle bi se javljao brzom poštom, golubom pismonošom, ili na već neki primjeren način. Sakupljao bi humanitarnu pomoć i pomagao ’’braću u otadžbini’’ pateći se u dijaspori. Kad bi rat sa Turcima završio, Lazar bi završio u Hagu sa još ponekim istomišljenikom, a ti bi, gonjen nespornom ljubavlju prema svom, srpskom narodu, prema braći Srbima i sestrama Srpkinjama, napravio jedan veliki COME BACK i, na velika vrata kročio u politički život. Prvo bi bio ministar za maglu i elementarne nepogode, potom premijer i na kraju despot, nesporni vladar svoje prćije. Svi bi radili za tebe. Neki bi ti virili iz dupeta, neki iz džepa, neki bi te se bojali, ali, sve u svemu bio bi jedan jedini. Neprikosnoveni, neponovljivi. JEDAN.Ovako, niko da te se seti osim kad treba nekome podvaliti. Nisi ostavio djecu da pronose tvoje ime kroz vrijeme. Ženu, pa makar je i komšija odrađivao, samo da može da kaže da je tvoja udovica. Ni kučeta ni mačeta. I kad sad o tome mislim, kad vidim šta si sve propustio, mogu samo da kažem, Miloše Obiliću, jebem te glupa!!!!!!!!!!
Nema komentara:
Objavi komentar