More i druge gadosti....

I konačno, po ustaljenom milenijskom rasporedu smjene godišnjih doba, ni krivo ni dužno, sunce se popelo na vrh neba i opalilo po nama uv i infra zracima od kojih se dobija lijepa boja i ružni rak kože. Al ne mari. Ljeto nam se vratilo. Izvučeni iz naslaga snijega i rasterećeni teških komada odjeće koji su skrivali mladost, oble grudi i duge noge neoprobanih ili već i odavno izgustiranih osoba ženskog pola, a u mom slučaju zavidne naslage nepokretnosti, godina i velikih količina uništene hrane pune holesterola i masnoća, stidljivo se krećemo ulicom dok krajičkom oka posmatramo naš odraz u izlogu. Ajoj al sam se udebljala ili udebljao. Mora se malo do teretane (ali ne pješke), ili bar na kakvu dijetu.  Hitno se prestaje sa kvalitetnom zimskom prehranom i prelazi na salate a povrće, čak i ono na koje nam se povraćalo, postaje centralni obrok naših trpeza. Ljeto došlo a sumiranje rezultata zarobljeništva u kućama i stanovima i kretanja na potezu wc-frižider-ležaj dovelo me je do porazne konstatacije da sam se ’’baš sjeb’o prošle zime’’. Kao da pretprošle nisam. Ni one prije nje. No šta je tu je. Ljeto došlo, more se primaklo (naravno, ne fizički) a novčanik nikad tanji. Djeca bi na more, žena bi na more, ja bih najradije u pičku materinu a ni za to nemam dovoljno para. No, kako to obično biva, siromašni ali osjećajni pater familias pronaći će rješenje i i kod obližnje agencije, na milion jednakih mjesečnih rata, rezervisati kakvu ubogu selendru na crnogorskom primorju i otisnuti se, naoružan svakakvim ljetnim rekvizitima, do toplog plavog Jadrana. Razdragani i razgolićeni članovi porodice već nakon pređenih dvadesetak kilometar počeće sa pitanjima ’’je l smo blizu’’ i ’’koliko još’’ ne mareći za odavno razoren nervni sistem vozača i ne razmišljajući da i najmanja sitnica a kamoli njihovo konstantno dosađivanje, može dovesti do gubitka koncentracije i parkiranja automobila u neku od usputnih stijena ili ili kakvo oveće drvo. Ipak, prezaduženi i kreditima shrvani pater familias će krajnjim naporima dovesti svoju porodicu do odredišta i udobno ih smjestiti u nešto za šta će oni jednoglasno reći ’’jesi li mogao naći šta gore’’ ali otac porodice, premoren od puta i gunđanja, prečuće pomenutu repliku i onesvjestiti se na najbližem krevetu raskošne četvorokrevetne sobe. Presretni kupači će, potom, deset dana (jer toliko traje to mučenje) urlati po plaži, kupati se sve dok im se koža ne smežura, polizati godišnje zalihe sladoleda osrednje poslastičarne i popiti dnevnu proizvodnju coca cole. Žena, ta centralna figura svake porodice, oficir bez ruže čija je komanda izvršna a izbjegavanje izvršavanja pomenute kažnjava se skoro smrću, nezadovoljno će gunđati na nedostatak magnezija, kalcijuma, mira i tišine. Preslana voda, prejako sunce, previše ljudi, premalo mira.....sve u svemu previše sranja. Pater familias, vučni konj, jebena stranka, radnik, rob, vozač i nosač, finansijer, stražar i šta sve ne, sjediće u nekoj baštici na plaži ispod čijeg suncobrana termometri odavno ne mjere temperaturu, i oko točenom pivom zalijevati rane na duši. Na sve strane rascvjetale i raspupale tinejdžerke i poneka dobro očuvana polovnjača, podsjećaće ga kakvog je skota oženio i sa kakvom kobrom naočarkom treba dogurati do kraja života. Razočaran u sve i svašta a najviše u sebe, redovno će, na dnevnoj bazi, obračunavati potrošeno i uvijek se iznova zgražavati cijenama, ostatkom para i bezobrazloukom členova njegove porodice. Rješenje troškova biće u smanjivanju količine ispijenih piva dok se na sladoledu i sokovima neće štedjeti. Logično. Povremeno će biti pozvan da ’’gospođi namaže leđa’’ ne toliko radi leđa koliko da se zna da je zauzet, zauzdan i zarobljen i da se obilježi kao mužjak u vlasništvu dotične persone. Razgaćene, polugole i gole djevojke će, pred očima javnosti i njegovim vlastitim, skakati u more, prevratiti se, praćakati i vrištati u zanosu igre a on, ni kriv ni dužan, niti će smjeti da gleda niti će moći da žmuri. To neviđeno psihičko maltretiranje prošao je i svih prethodnih godina i ko zna koliko ga još nesretnih ljetovanja očekuje u službi njenog veličanstva ’’majke njegove djece’’.desetog dana, svi osim vozača, izgorjeli i preplanuli, sa mirisom jogurta na koži, posjedaće u automobil i krenuti put kuće. Usput će prepričavati događaje i doživljaje, šta se kome i kad desilo, ko je gdje bio i šta vidio i vozač će tek tada da shvati da nisu bili zajedno. Ma nisu bili ni na istom moru jer on prvi put čuje za pomenuta mjesta i događaje, prvi put čuje u šta je trošen njegov krvavo zarađen novac i ko je kako i do koje mjere uživao. On bio tu a pojma nema. I tek tada, kad svoj automobil, svog najdražeg kućnog ljubimca uveze u klimu primjerenu čovjeku i građaninu brdsko-planinskih korijena a hlad drveća počne sve češće da pokriva magistralu, shvatiće da nisu bili zajedno. Da su oni bili na moru a on tamo gdje mu je i mjesto. U PM.................

Majmun

Brak je institucija koja služi za rješavanje problema kojih uopšte ne bi bilo  da nema braka. Ne postoji bolja, jednostavnija i tačnija definicija pomenute nesrećne simbioze između dva ljudska bića koja se, u naponu snage, zanesena imaginarnim projekcijama eventualne budućnosti, obavezuju na doživotnu vjernost, celibat (prema ostatku svijeta) i žrtvovanje do krajnjih granica trpeljivosti. On, srećno zaljubljen u njihanje kukova izabranice srca svoga koja u dopičnjaku (iznimno kratka mini suknja) paradira gradom, želi da je odvoji od čopora samo za sebe kako bi jedan i jedini uživao u blagodetima njenog poprsja, dugih nogu i međunožnih radosti i kao dijete u luna parku uvijek iznova prolazio istim putem  tragajući za vrhuncem sreće. Ona, srećno zaljubljena u muškog roba, svjesna da će ga kontrolisati čitav život već odranije poznatom igricom dam-ne dam, dozvoljava mu da misli da je izabarao a tajnu da je upravo on izabran i njemu dopuštena mogućnost da prividno gospodari njenim primarnim i sekundarnim polnim oznakama, odnijeće sa sobom u grob. I tako on, lovac na divljač i ona, ’’ulovljena’’, uz pompeznu paradu pijanstva i kiča, nakaradne zvukove turbo folka i uz prisustvo kumova, bliže i dalje rodbine, svoje sudbonosno ’’da’’ izgovaraju kao u transu ili pod dejstvom jačih narkotika. Potom pljačkaju polupijane goste koji, razdragani, raspojasani i u želji da se dokažu pred komšilukom i rodbinom, darivaju mladu raznim komadima bijele tehnike, zlatnih umotvorina i kešom, naravno. Poslije mladenci odlaze negdje, da se sedam do deset dana posvete jedno drugom, ispitaju svoju putenost i uživaju u sexu kao da se do tada nisu jebali gdje su stigli, ne birajući ni mjesto ni vrijeme. Povratak u toplinu iznajmljenog ili već ranije obezbjeđenog vlastitog stambenog prostora, povratak je u realnost koja nikada nije bila ružičasta. Ljubav, koja sama po sebi, protokom vremena postaje navika i kao i sve navike, polako gubi značaj iako rituali ostaju netaknuti. Naravno, i dalje je sex opšteprisutna pojava ali zavođenja i romantike je sve manje dok je nesretni ljubavnici potpuno ne istjeraju iz svojih života. Ritual parenja se nastavlja, iako sve rjeđe i sa sve manje radosti. Nju boli glava jer je radila cijeli dan, umorna je, čeka je suđe, peglanje, i pobogu, ručak a majmun, sa raširenim novinama koje služe kao paravan iza koga sakriva svoje nezadovoljstvo i odbija da prihvati sve češće i sve duže gunđanje ’’princeze na zrnu graška’’, neće ništa da pomogne. Samo prlja, ne sklanja za sobom, prdi i smrdi i samo mu je do piva, sexa i fudbala. Da si barem okrečio pa da znam što sam se udala za tebe a ne da moram da plaćam i majstore. Sve moram sama majmune..... I tako, ona sama, kao da njega dragi bog nije ni dao, počinje polako ali sigurno da dominira nekada toplim domom a sada najhladnijom zatvorskom ćelijom u kojoj se značaj oca porodice i izabranika srca napaćene i neshvaćene domaćice zamrzava na neodređeno vrijeme sa krajnjom namjerom da se o odmrzavanju iste govori tek poslije smrti današnjeg roba a budućeg pokojnika. Jadnom mužjaku, koji je od lovca postao plijen i služi za eventualne fizičke poslove i povremeno zadovoljavanje sexualnih potreba domaćice i majke kao i za pokazivanje majmuna  na raznim porodičnim okupljanjima gdje se ’’ima ponašati kulturno a ne kao oni tvoji’’ počinje da se ljepše osjeća van toplog doma i sve češće kasni sa posla, pokušavajući da nađe rješenje za situaciju i nevrijeme u koje je upala mala i lijepa barka sreće. Alkohol uglavnom pomaže da se stvari sagledaju iz druge perspektive a povremena djevojka sumnjivog morala i još sumnjivijih namjera usidrena u njegovom krilu dok joj drhtavim rukama pregleda poprsje i kontroliše posjedovanje donjeg veša, ohrabruje ga u namjeri da povrati izgubljeni tron i konačno i neopozivo ponovo postane kralj svoje zemlje a beskrupuloznog, drskog i mrskog neprijatelja svrgne sa vlasti. U takvoj namjeri, dobro nakljukan promilima konjaka, vinjaka ili kakve domaće brlje, kročiće nesretnik na kućni prag na kojem će ga neselektivnom paljbom dočekati snage opozicije i jednom zauvijek objasniti ko je, šta je, kakav je i gdje mu je mjesto. Problemi, sve veći i sve komplikovaniji, i dalje će se množiti, rasti i dalje komplikovati a nedostatak komunikacije svrstaće dojučerašnje ljubavnike na suprotne strane fronta odakle će svakodnevno, bez prilike za primirje, frcati na sve strane. I, konačno, kad sve dokurči i kad Dara prevrši mjeru, on će napustiti bračni krevet u kome bi polarna hladnoća opruženog ženskog tijela vlastite žene prepala i pingvine, i otisnuti se u nepoznato. Tek protekom određenog vremena i sa pristojne distace, nesretni lovac zauvijek pretvoren u plijen, shvatiće svu pogubnost zajednice iz koje je pobjegao nakon decenijskog zatočeništva i sagledati sve pogrešne poteze obe strane, shvaćajući da je u toj igri izgubio i snagu, i živce i vrijeme. Problemi koji su ga mučili godinama, nestankom braka jednostavno su nestali poput izmaglice na ranom jutarnjem suncu a on, ponovo slobodan, povratiće iz dubokog sjećanja vještine ratnika i lovca i krenuti u nova osvajanja. Iako omatorio i dobrano zašao u godine, njegova mjera nije se promijenila i neće tražiti ženu svojih godina nego će mu oštro oko pomoći da iz čopora opet izdvoji djevojku zavidnih oblina i ponosnu nositeljku dopičnjaka iako je pomenuta možda čak i najbolja drugarica njegove kćerke. Ponovo rođen, lovac će, pun radosti i novih životnih sokova, planirati i graditi kule u pijesku, misleći da je ovaj put zaista upoznao pravu. I opet parada pijanstva i kiča i poznata cura u bijelom. Majmun nikad ne nauči....

Muda pod bubrege

Desilo se i to. Nakon godina teške i neizlječive bolesti, kada smo se najmanje nadali i kada je već davala znakove oporavka, napustila nas je naša draga i nikad prežaljena domovina. Bolest koja je počela još daleke 1981.godine, kada je umro nekada najdraži a danas najomraženiji sin svih naših naroda i narodnosti, polako ali sigurno je uzimala maha. Otkazivali su organi jedan za drugim. Veliki tim vrhunskih eksperata iz oblasti medicine borio se da je spasi. Dugo godina je išla na hemoterapiju ali, sem povremenih poboljšanja, trajno se ništa nije mijenjalo. Vremenom, iscrepljenu i poludrogiranu od silnih hemikalija, pokušali su je postaviti na noge elektrošokom ali je i to bilo kratkog vijeka. Potom je, za održanje u životu, bilo neophodno amputirati jednu pa zatim i drugu nogu. Organizam se mučio i borio ali značajnijeg poboljšanja nije bilo. Rane nisu zarastale nego je dolazilo do velikog odliva krvi. Ljekari su se borili no bez većih rezultata. Emotivno vezani za domovinu, priključili su je na aparate i nastavili borbu za njeno ozdravljenje. Vremenom, ulazeći u tešku finansijsku krizu, bolnica više nije mogla da plaća tolike ljekare. Doktori su pronašli bolje plaćene angažmane u inostranstvu i polako odlazili trražeći lakše slučajeve. Došlo je i doba nevremena i teških gradonosnih oblaka koji su zasuli cijelu domovinu i više nikome nije bilo stalo do njenog ozdravljenja. U takvoj situaciji, sjeli su najbolje plaćeni ljekari sa već potpisanim ugovorima sa inostranim medicinskim kućama, i odlučili da isključe aparate. Moja domovina zauvijek je sklopila oči i otišla u zaborav.
Al to nije kraj vesele priče o umiranju jedne zemlje. Spasavajući organe i udove bolesne a potom i preminule nam domovine svi smo nešto hairovali. Neko deželu, neko domovinu, neko otadžbinu. Mada smo prenos vlasništva uredno platili, a neki i preplatili. 10, 20, 100 hiljada mrtvih. Naši najbolji sinovi ugradili su živote u temelje naše…… E ta fraza me uvijek baci u razmišljanje. Pa kad smo za ovu i ovakvu slobodu dali naše najbolje gdje nam je bila pamet. A ako smo zaista dali najbolje koji kurci su onda ostali i prodaju mi muda pod bubrege o boljem sutra. Ustani Tito da vidiš ovu gamad što ti zemljom hoda….. Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo…….

Jebem li vam majku, svima svjesnima

Ovo bijelo govno pada li pada. Pa da sam se na boga bacao kamenjem nekada bi stao malo. Umoran sam od čišćenja. Ne svoga. Naravno. Ubi me buka kamiona koji besciljno lutaju i tandrču ispod prozora dok grću snijeg u stranu, držeći grnu (mislim da se tako zove) na pristojnoj visini kako ne bi oštetili asfalt. Ko bi to popravio kad dođe proljeće. Ta visina dopušta da jedan lijepi, tanki sloj snijega, ipak ostane i omogući da se okliznem. I padnem. Direkt na dupe. Logično, to je najteši dio mene a gravitacija je nemilosrda. Ustajem pod budnim očima posmatrača koji se, naravno u sebi, grohotom smiju i gledaju kako se koprcam dok pokučavam da se osovim na noge. Što se to zove ’’osoviti’’ nemam pojma. Valjda što su sove uvijek an nogama, koliko ja znam. Sve me boli. Uuuuuuuuuuuuuuf. Najviše dupe. Jbg, nije mala stvar sa svom ovom težinom pa puta sila zemljine teže. Kako li je onim jadnim pederima. Pardon, gejevima. Oni kad padnu padnu u dupe. Ops. Ma dobro im je. Hermafroditi. Univerzalni primaoci i davaoci. Ne boje se više ni side. Jebu se uzduž i poprijeko. Nešto razmišljam, kako to više nije socijalna devijacija nego sexualno opredjeljenje, a da bi došli do toga, mnogi pederi po parlamentima su dali svoj glas, da li će doći do još kakvih promjena u razvoju čovečanstva, odnosno ljudskog poimanja svijeta. Pedofilija, npr. Danas je to krivično djelo. Ja bih, lično, za to pedofile vješao za muda, ali ko sam ja. Ko mene pita. Vrijeme mi je svjedok da se stvari, zavisno od uticaja i političke moći, količine para kojom pojedinci ili cijele grupacije raspolažu, može dovesti do toga da i pedofila jedoga dana bude sexualno opredjeljenje. Opredjelio se dedica da spava sa klinkom od 16 godina. Pa šta.!!!!! Ona se svakako jebe a kad se jebe svejedno je s kim. Klinke koje žure da odrastu i dedice koje imaju para da taj rast ubrzaju i obaspu samosvjesne djevojčice raznim poklonima dok traže tatu... E to je kombinacija koja dominira na svakom koraku dok u školama djecu uče dječijim pravima. Imaš pravo da..... spavaš sa drugom svoga tate. Ma imaš kurac pravo. Jebem li vam majku, svima svjesnima, i samosvjesnima. Gdje je društvo da kaže da nije u redu, da nikako nije u redu da matori konji eksperimentišu na nedoraslim curicama. I dječacima. Da nije sexualna sloboda ići sa dignuttom kitom i nabadati sve što naleti. Da djeca ne znaju da su djeca i da je lako prevariti nedoraslo, nevino stvorenje. Ajde ti, lolo moj, povali starku od 50 kuka. Pa ćeš da vidiš koliko je teško zavući se među noge iskusnoj ženi. Ajde malo da se pročita Sveto pismo pa da se vidi ko je ko i ko je šta pred Bogom i pred ljudima. I gdje je ta crkva kad je najpotrebnija. Ili i popovi modernizuju stavove.pa su pederi i pedofili. Da, uvijek se zajebem kad razmišljam o sveštenicima. Zaboravim da su i to ljudi sa svim svojim vrlinama i manama. Pa ko je prvi imao Sidu. Pop Ćira ili pop Spira. Ne znam da me jebeš al od njih je prvo počelo.

Miloše Obiliću, jebem te glupa..!!!!!!

Koja bi budala, osim mene, naravno, sjedila u nedjelju ujutro i pisala gluposti. Ne znam nijednu. I da znam ne bih rekao ko je nego bih i dalje sebično za sebe čuvao mjesto broj jedan. Jedan je ključni broj. Od jedan se broji. Jedan je život, jedna je žena (ovo je da se zadovolji forma), jednom se umire i sl. Jedan, kad iza njega staviš tačku, postaje PRVI. Svi se bore da budu prvi. U bilo čemu. Niko se ne bori da bude drugi. Hoću da sam prvi u tenisu, skijanju, formuli 1, na bilo kojem takmičenju jer prvi dobija zlato. Osim u ljubavi. Tu prvi dobije zaslužno mjesto u srcu ’’iskorištene i uplakane (jer sve one budu ostavljene) djevojke’’ koja ti je dala ’’cijelu sebe a ti tako’’. Poslije će ona još mnogo puta davati cijelu sebe al račun se ispostavlja uvijek onom prvom. Prvi i jedini. JEDAN. Svi ostali su drugi. ’’Koliko si ih imala prije mene?’’  upitaće glupi muškarac kada vidi da je kapija na izvoru strasti otvorena a put dobro utaban za putnika namjernika. ’’Samo jedan bio je.... ti si mi drugi (ti i još 137 drugih)’’. Jer samo je jedan prvi. Svi ostali su drugi,  nebitni, marginalni..... JEDAN - to je taj čarobni broj. Jedno je sunce, jedan je život, jedna je smrt, ja sam jedan u majke. I jedan je Miloš Obilić. E Obiliću, konju jedan. Vidi, jadan ne bio, šta si uradio. Dopustio si da te budale opanjkaju kod cara Lazara i, da bi pokazao da nisi to što kažu, odeš lijepo i pogineš. Koja korist što si ubio Murata (danas bi te proglasiloi atentatorom i, uz  još pokoju optužnicu, završio bi u Gvantanamu, oduzeli bi ti imovinu i pravo glasa a familiju rasuli po svijetu ko lipa sjeme. Umro ti, umro Lazar. Vuk odjahao i kurčio se poslije po Srbiji, mislim po pašaluku. Da si bio pametan.... E da si bio pametan!!!!!! Otišao bi negdje u inostranstvo (naravno ne u Ameriku jer u vrijeme kosovkskog boja taj kontinent nije ni postojao) nego negdje bliže. Prag npr. Pariz. London. Odatle bi se javljao brzom poštom, golubom pismonošom, ili na već neki primjeren način. Sakupljao bi humanitarnu pomoć i pomagao ’’braću u otadžbini’’ pateći se u dijaspori. Kad bi rat sa Turcima završio, Lazar bi završio u Hagu sa još ponekim istomišljenikom, a ti bi, gonjen nespornom ljubavlju prema svom, srpskom narodu, prema braći Srbima i sestrama  Srpkinjama, napravio jedan veliki COME BACK i, na velika vrata kročio u politički život. Prvo bi bio ministar za maglu i elementarne nepogode, potom premijer i na kraju despot, nesporni vladar svoje prćije. Svi bi radili za tebe. Neki bi ti virili iz dupeta, neki iz džepa, neki bi te se bojali, ali, sve u svemu bio bi jedan jedini. Neprikosnoveni, neponovljivi. JEDAN.Ovako, niko da te se seti osim kad treba nekome podvaliti. Nisi ostavio djecu da pronose tvoje ime kroz vrijeme. Ženu, pa makar je i komšija odrađivao, samo da može da kaže da je tvoja udovica. Ni kučeta ni mačeta. I kad sad o tome mislim, kad vidim šta si sve propustio, mogu samo da kažem, Miloše Obiliću, jebem te glupa!!!!!!!!!!

mater im jebem

Opet snijeg. A u pičku lijepe matere. Bio napolju, vidio, okliznuo se par puta (nijednom pao) i, poslije uspješnog smrzavanja vratio se u toplinu doma. Radijator majka. Uzeo daljinac, pa drka drka Džon (dobri stari Rambo Amadeus) od početka do kraja raspoloživih kanala. Nigdje ništa. Jebem ti tv. Koji kurac plaćam kablovsku. Na RTRS prikaz slavljeničke atmosfere sa dočeka pravoslavne nove godine na Trgu krajine, odmah pored propale Boske koju je, kažu, kupio Dodikov sin od kredita koji mu je dala banka jer je ’’bolje to nego da bude narkoman’’ reći će ponosni tata. 3 miliona markica za momka od 19 godina. Odmah mi padne na pamet koliko mi je  hiljada papira i žiranata trebalo da dignem omanji kredit u banci sa pristojnom kamatom od 13% i još vezan za švicarca, da mi banka, nedajbože, ne propadne. Slažem kanal po kanal kad na bratskoj nam HRT film. Opa. Krvožedni indijanci od kojih se pravi veoma lijep kolač ’’indijaner’’ napadaju humanitarni konvoj doseljenika koji prati čitav garnizon prijateljski nastrojenih vojnika. I tako. Putuje karavan a indijanci malo-palo pa pripucaju iz ličnog naoružanja a strijele ispaljene iz moćnih lukova zazvižde i zabiju se u pokoje rame, pokoje drvo i žbun. Za divno čudo, nijedna ne eksplodira. Kako naivno. Da je film sniman prošle a ne 1950.godine, te strijele bi pravile omanje kratere u majčici zemljici. Stalone, Švarceneger i ostali junaci demokratske i prijateljske zemlje US(r)A bi pritrčali i goloruki sredili Apače, Sijukse i još pokoje pleme a onda, pošto bi spasili konvoj iliti karavan, krenuli prema horizontu dok bi se iza ispred njih gasilo sunce. Iza njih bi marljivi i brižni pisci istorije počistili krv  i druge dokaze njihovog humanitarnog rada. I tako iz godine u godinu. Idu ameri od zemlje do zemlje, od kontinenta do kontinenta, šireći demokratiju i uništavajući narode. Ko bi, da nije njih, rekao napaćenom narodu Iraka da je krvožedni Sadam zaista krvožedan, da je Gadafi lopov i da je bez veze i bez ekonomskog opravdanja živjeti u zemlji u kojoj se ništa ne plaća. Ni voda, ni struja, ni telefon.... Al dođoše dobri ameri i pojasniše da je srušena domovina bolja od postojeće pa junački sinovi naroda svog počeše da ubijaju i ruše. Poslije će to njima ameri, naravno o njihovom trošku, sve lijepo popraviti i čak pomoći da se oslobode toksične tekućine koja im se vuče ispod nogu a poznata je pod narodnim nazivom NAFTA. Iscrpiće nalazišta, odvući će tu tečnost na sigurna mjesta i preraditi je da ’’više nikada nikome ne naškodi’’. E jebi ga. Da li će se ikada zaustaviti ili su na indijancima shvatili da su pozvani da unište sve oko sebe. A mi Hitlera smatrali idiotom.  I pazi sad. Da se Vlasi ne dosjete, izabraše crnca za vođu. I time je saprana kompletna istorija robovlasništva a vrijedni i nadasve humani ljudi Amerike shvatiše da je sve to bila laž. Koji crni robovi. Nikada toga nije ni bilo. Sporo pamte al brzo zaboravljaju. Ne uče nikako. Nema potrebe. Sami pišu istoriju planete. Nadam se i u Boga uzdam da će jednoga dana sve da se promijeni. Da će Bog (koji god) sići ’’odozgo’’ u radni obilazak ’’stada’’ i vidjeti koju sodomu i gomoru drži na zemlji.Daće Bog , dočekaću ja da se ponovi 11.09. al u Pentagonu. Daće Bog, srušiće se bastion neofašizma upakovanog u Coca Colu i Microsoft. Daće Bog, nasukaće se opet negdje, u nekom Vijetnamu, mater im jebem.

jebaću i ja nekome majku

Pazi sad. Svanulo je 13.jutro u novoj 2012.godini. I to u petak. Kažu, petak je dan za metak (u ostale dane može tane), ali petak 13. Brrrrrrrrrrrrr...... Čekam da se pojavi Fredy. Čini mi se da se tako zvao.... Kao da nemamo dovoljno svojih Fredy-a. Mali milion. Klempavi, debeli, niski, glupi, dotjerani, sa kravatama, mašnama i nadasve dobrim automobilima. Audi, Mercedes, Audi, Mercedes, Audi...... Sve brinući se za svoje narod i želeći da stignu gdje treba na vrijeme i sigurno. Plašim se za njih. Toliko energije uložene u narod može rezultovati sveopštim vatrometom. I da ne bi, danas proglasiše neradni dan. U RS, naravno. Srpska nova godina. Kasni za svenarodnom 13 dana. Kod nas sve kasni. Srećom menstruacija dolazi na vrijeme jer od ovolikog sexa neko mora ostati trudan. Nema veze da l je muško ili žensko jer ovi kad jebu jebu pošteno. Da zaključimo, danas se ne radi u Srpskoj. Kao da se drugim danima radi. Svi besposleni. I nezaposleni. Najviše rade oni koji se brinu da zaposle nezaposlene. U eri sveopšteg privrednog uspona posrnule BiH, tačno nam fali Gojko Kličković. On je sad negdje.... na privremenom radu. U nekom zatvoru čini mi se. Legenda. Gdje god stane postavi kamen temeljac, održi prigodan govor, ruča sa kompletnom svitom a vrijeme se već pobrine da kamen zaraste u korov  a ljudi zaborave tačnu lokaciju istog. Joj što volim kad se postavlja kamen temeljac. U same temelje naše jedne i jedine RS i BiH. Više ih je postavljeno samo na grobljima. Mislim kamenja. Ili kamenova. Jebeš gramatiku. E njih smo nakupili kamaru. U ime ko zna koga. Sad se prebrojavamo. Ko je kome koliko. Koliko je mrtvih, nestalih, invalida. Ponovo me svrstavaju, prebrojavaju i jebu u zdrav mozak. Kako god okreneš mene jebu. Uvijek ja glagolski pridjev trpni. E pa, ajmo onda, trpajte jer naviko je Mujo i na gore stvari. Al samo da se zna, kad dođe jednog dana moj red da jebem ove današnje jebače biće to karanje za antologije. A imam armiju raspoloženih pomoćnika. Sad samo polako. Strpljivo. Daće bog, jebaću i ja nekome majku kao što su i oni meni. Kad god.

jebo mater svoju

Odrastao sam na brdovitom Balkanu što je tada bilo ponos i dika nas malih pionira koji su, uz partizanske filmove i narodnooslobodilačke junačke pjesme, bili ubjeđeni da je svaki nijemac neprijatelj a svaki englez saveznik. Rusi, do ’48 i poslije ’48, imali su različite položaje al ja se rodio ’64 pa mi je bilo svejedno. Uglavnom, znam da sam bio ponosan na ’’crvenu maramu i bijelu kapicu’’ i da sam plakao kao kišna godina kad je drug Tito, ni kriv ni dužan, napustio obdanište ’’Jugoslavija’’ i otišao stazama Manitua u vječna lovišta. Mislio sam, naravno, indoktriniran svim i svačim, da poslije Tita život i nema svrhe ni smisla i da bi bilo najbolje da samo ponovili istoriju Atlantide i potonuli u bezdan. Vrijeme je pokazalo da sam bio u pravu. Kad nema mačke, znamo ko je glavni u kolu. Miševi, sa raznih strana, svih boja, dimenzija i nacionalnosti, izmilili su, nagrizli itisone, provalili u skladišta, oštetili zidove i namještaj, provalili krov i sjebali bijelu tehniku. Počelo je da prokišnjava, duvalo je na sve strane jer ništa više nije dihtovalo, i polako ali sigurno, počeli smo da se bratski sukobljavamo oko toga ’’ko je kriv’’, pa onda ’’ko je kriv više od drugih’’ i na kraju ’’ko će sve to da opravi. Uuuuuuuu jebote. Koja galama se digla. Niko neće da se lati posla. Kako niko nije htio da radi počeli smo da se prebrojavamo koga ima više i ko više mora da potegne. Pa ko više troši. Ko više jede. Ko šta jede. Neki su se pravili ludi i jodlali, neki su raspalili po šahu i razrađivali damin gambit i špansku odbranu, neki su natakli šajkače i zapjevali ’’onu staru, o milošu i lazaru’’, neki su prodavali košpe i još ’’ponešto bijelo’’. Samo su jadni bosanci + hercegovci, ti čuveni neimari, bratstvojedinstveni, jednakoglupi i opštezaostali, zidali velelepne omanje ’’vikendice’’ po neumu ’’zaslužnim sinovima otadžbine, domovine i dežele. I, kako kaže stara narodna poslovica: kroz Makedoniju ne pjevaj, kroz Srbiju ne igraj, kroz Bosnu se ne pravi budala, zadnji smo skontali šta se dešava. Iako obrazovani nadrealističkim folovima nadrealista, samo smo se, onako priglupi, smijali svemu zaklinjući se da ’’kod nas neće nikada’’. Danas, kad se osvrnem na maloumnost kojom smo vjerovali u ’’narodne vođe’’ koji su, na drugim jezicima imale druga imena kao npr.Firer i Duče, pograbimo se prijateljski, jer kod nas neće nikada, i opalimo po komšiluku. Vatromet, jbg. Pa, puc puc, ožeži ožeži i evo nas. Blago majci koja nas je rodila. Sa pristojnog odstojanja, nekih 16 godina poslije, uzalud se pitam ko mi je jebo život. Nikako da vidim da sam to uradio sam. E sad ide pitanje. Kad čovjek sam sebi jebe mater da li je to incest. Maloumlje jeste 100% al me psihička strana ne interesuje. Više me interesuje ova sexualna jer i dan danas osjećam posljedice tog nemoralnog čina.

srećna nova, jebala te ona

Došla je, nezvana a čekana, da donese radost svima i još ponekom. 2012. I sad će sve da bude bolje. Doduše, neće se povećati plate, neke će se čak i smanjiti, neke izostati, ali će, sa stopostotnom sigurnošću, neki brojevi narasti. Broj godina koje sam nagomilao čekajući bolje sutra, cijene cigareta, goriva, hljeba i mlijeka. Narašće prohtjevi mojih sinova, nezadovoljstvo moje žene, kamate, dugovi, stomak i kosa koja je preostala. I još koješta. Neke stvari će se i smanjiti. Manje će se piti jer se ne može podnijeti, manje će se ići u kafane jer je novčanik sve tanji, manje će biti i sexa jer ’’on’’ ne trpi probleme a, bogami i žena se sve više opire i nije joj do ’’toga’’. Za ljubavnicu se nema para jer je to skup sport, za odlaske na pecanje je rano a za odlaske u lov se nema snage. Sve u svemu, sve ćemo češće ostajati kod kuće i boriti se da se prvi dočepamo daljinca. Ko vlada njime neosporni je gospodar doma. Dok žena drugačije ne naredi. Na spoljno-političkom planu događaće se najavljene promjene. Amerika će već nekoga nagovoriti da pokrene građanski rat a onda će ’’milosrdno’’ da mu jebe nanu naninu i za njegove vlastite pare poslije da popravlja sve što je srušila ’’bombama, bombicama, pištoljima, strojnicama’’. Evropa će da zadrži Evro kao i Grčka Egejsko more ali će i Evro kao i Grčka, da propadne. Do tad, mi ćemo se konvertibilati svojim vlastitim markicama za koje nemamo ni pokriće ni opravdanje. Hrvatska će u Evropsku uniju, Srbija u pičku materinu a BiH će zadovoljno da ostane u šupku planete gdje je već i navikla. Ponosni stanovnici iste, mahaće pasošima, jer, kako ne trebaju vize svi su ih povadili, ali neće imati para da odu. I da imaju, niko ih neće. Ja zato, ne planiram nikakvo putovanje dalje od onoga što se može preći pješaka fijakerom. Srpska je proslavila 20 godina postojanja, ja 20 godina patnje. Iako stanovnici Federacije i Srpske smatraju da nemaju ništa zajedničko osim okova zvanog BiH, ja sam, konačno i neopozivo, shvatio da nam je sve zajedničko. Isti ljudi nas podjednako jebu iz dana u dan, isto siromaštvo je na sve strane jer isto je biti gladan u Sarajevu kao i u Banja Luci. Jedni gledaju na zapad a drugi na istok ali niko nigdje otići neće. Rodbina nam je po inostranstvu i sve se manje i rjeđe čujemo. Izostaju i pozivi i donacije. Fabrike se rasturaju i u FBiH i u Srpskoj. Djeci ćemo ostaviti jedno veliko ništa sa ogromnom kamatom. Socijalni bunt se neće dogoditi jer oni koji bi ga pokrenuli nemaju snage ni uticaja a oni koji bi mogli zauzeti su dogovorima sa stranačkim liderima. Čuj ’’liderima’’. Lider je bio Če, Mao, Tito. Ovo su mali Titovi pioniri koji su, od sveg znanja koje su pokupili po Kumrovecu, savladali i azpamtili samo ono ’’kako jebati vlastiti narod’’ i svi sa maximalnom ocjenom. Nemam ništa protiv sexa ali mi smeta što uvijek mene jebu i uvijek sam ja donji. Rado bih promijenio poziciju bar jednom ali male su šanse. Lažem, šanse su nikakve. Proslavio sam Božić, sutra je Srpska nova godina a prekosutra.... znam, ostaje mi samo da i dalje jedem govna kao i ostali. Niko ni bibera da doda, ili kečapa, da malo zavaram ukus. Tješim se da će doći i mojih pet minuta i to sebi govorim već 20 godina. Možeš misliti kakvih će to biti pet minuta kad ih toliko čekam. Prosto me strah da ih i dočekam da me ne strefi kakav srčani. Moždani nema šanse jer da imam mozga zar bih još bio ovdje. Ipak, svima od srca želim srećnu Novu, jebala vas ona.